Kristijan Rist i Filip Kopanica

Nepal - od vreve do nirvane

 

Za neka se putovanja teško pripremiti, a jedno od takvih neočekivanih bio je i odlazak na jednomjesečno putovanje u Nepal, zemlju smještenu na najvišem planinskom lancu na svijetu - Himalaji. Ta zemlja, koja je smještena između dvije najmnogoljudnije države svijeta i dva svjetska giganta - Kine i Indije, na geografskoj je karti gotovo  nezamijećena, a opet je mjesto gdje obitava otprilike 24 milijuna duša.  


Ona je bogata visokim planinama (s Mont Everestom, najvišim vrhom na svijetu), rižom, kulturom i tradicijom. Radi se o zemlji koja sada živi u 2071. godini i dočekuje 2072. godinu. Najzastupljenije religije u Nepalu su hinduizam i budizam, a zanimljivost je i da se tammo slavi čak 366 blagdana. Vikend se tamo odnosi samo na subotu  i jedina je zemlja na svijetu koja nema pravokutnu zastavu. Društvo je podijeljeno na 4 glavne kaste, a svaka se kasta dijeli na oko 30 podkasti. Svaka kasta i podkasta ima svoj jezik, pa tako nepalski jezik sadrži oko 110 dijalekata, a u nastavi se upotrebljava isključivo engleski jezik. Gore navedene zanimljivosti i informacije su samo neke od mnoštva koje smo saznali o Nepalu i načinu života u toj mističnoj zemlji. 

Plavi Anđeo

Na naše prvo azijsko putovanje krenuli smo  12. veljače 2015. godine. Putovanje je, zapravo, započelo mnogo prije pripremama u udruzi Plavi Anđeo, čiji smo članovi. Radi se o udruzi koja se zalaže za humanitarni rad, volontiranje i pomoć djeci i siromašnima u zemlji i svijetu. Udruga djeluje u nekoliko gradova te u siromašnim lokalnim zajednicama u Keniji, Ugandi, Indiji i Nepalu.  

Sam put do Nepala je prošao bez poteškoća. Krenuli smo iz grada Krka okruženi s morem, a stigli u zemlju bez izlaza na more. Naša je prva destinacija na putu bila Ljubljanja, a zatim smo avionom letjeli do Istanbula. Relacija Istanbul - Kathmndu bila je zadnja  prije dolaska na konačno odredište. U malom grču slijećemo u Kathmandu, glavni i najveći grad Nepala i prepušteni sami sebi  krećemo prema Thamelu, centru grada koji je namijenjen i prilagođen turistima. Izbezumljeno gledamo i sudjelujemo u kaosu na aerodromu, ali upijevamo naći taksi,  koji će nas odvesti do Thamela. Iz taksija nam se čini da nije sve kao na slikama, ali pokušavamo odgoditi prvi dojam, iako je to često nemoguće.  

Thamel   

Thamel je bio odlično mjesto za adaptaciju na novi način života. Otkrivajući ulice Thamela, koje su nalik jedna na drugu, bilo je dovoljno za stvaranje prvih dojmova o Kathmanduu, Nepalu i Nepalcima. Sve nam je bilo zbijeno, bučno, pomalo stresno i kaotično.    

             
Zrak je prožet prašinom, a od mirisa prevladavaju mirisi curryja (vrsta pikantnog začina), smoga, mirisnih štapića i životinja. Budući da smo došli prije početka turističke sezone, bili smo rijetki stranci koji su se gubili dugim thamelskim ulicama te smo bili dobar materijal za nepalske trgovce koji prodaju sve (od nakita, hrane i odjeće, do izleta i droge). Lucidni trgovci, laskavim pričama i trikovima učinit će sve da vam prodaju svoju robu.       
        
Nakon nekoliko dana naviknuli smo se na takav način trgovine i komunikaciju s trgovcima. Zalaskom Sunca, zašli smo u svoju jednokrevetnu sobu i čekali svitanje novoga dana.
 Nepalcima dan počinje oko 5 sati ujutro, a svu nepalsku „harmoniju“ života i radni dan utišava Sunce svojim zalaskom. Rijetki su ljudi koji se zadržavaju na ulicama po noći.    
      
U sobi je bio mir i svatko je razmišljao o svojem prvom nepalskom danu. Zaključili smo da smo se po načinu života vratili u prošlost i živimo po nekim drugim pravilima, primjećujemo da nema asfalta na cestama, javna rasvjeta je reducirana, a topla je voda  prisutna samo povremeno. Voda tamo nije pitka, tako da smo tijekom cijelog boravak pili flaširanu vodu.  Prema posljednjem popisu stanovnika Kathmandu bilježi oko 1.5 milijun stanovnika, ali od gužve, nedostatku brojeva na kućama i precizno određenim ulicama pretpostavili smo da je teško odrediti točan broj stanovnika i da je ta brojka potencijalno mnogo veća. Kasnije su nam lokalci potvrdili da ih ima oko 4 milijuna. Po pitanju vremena, godina i brojki s Nepalcima nikada niste sigurni, pa sve treba uzeti s rezervom.
 
SDCNfamily Nepal
   
Drugo jutro smo se uputili  u naše sirotište SDCNfamiliy Nepal. (Social Development Centre) gdje ćemo volontirati sljedećih mjesec dana. Radi se o neprofitnom nevladinom domu za nezbrinutu djecu koji pruža topli dom i ljubav djeci u dobi od 4 do 18 godina. Trenutno u domu boravi 20 djece. Neka upoznavanja i susrete teško je zaboraviti, a jedan od takvih susreta bio je dolazak u dom u kojem ćemo se osjećati kao kod kuće. Ozarena dječja lica veselo su nas dočekala i zahvaljivala na prikupljenim donacijama. 


Na početku nam je teško bilo zapamtiti sva imena i razlikovati djecu, ali bilo je bitno uklopiti se u njihovu svakodnevnicu i prilagoditi se njihovom načinu života.

Cilj nam je bio pomoći djeci u rješavanju svakodnevnih obaveza, pa smo tako ujutro djecu pripremali za školu, pomogali im u rješavanju zadaća te pomagali u pripremanju doručka. Najbitnije nam je bilo da što prije postanemo prijatelji i steknemo povjerenje jedni u druge.

Trebalo se vratiti u djetinjstvo i prisjetiti se školskoga gradiva, pravila u društvenim igrama i vratiti onu želju za nogometom kada vidimo loptu, ali sve su to bili izazovi koji su nas ispunjavali i činili sretnima. Vrijeme je letilo. S djecom smo se trudili provodili što više vremena. Vrijeme njihovog boravaka u školi iskorištavali smo za razgledavanje Kathmandua i okolice. Nakon prvog otpora prema nepalskoj kuhinji, počeli smo isprobavati njihovu hranu. 

Nepalska se kuhinja svodi na rižu i povrće. Svakodnevno jelo koje se jede je dalvat (dal je umak koji se sastoji od curryja, a vat je riža). Dalvat se jede dva puta dnevno i jede se rukama, a  na njega smo se brzo prilagodili, no ipak smo se trudili pojesti još jedan obrok koji nije od riže. No, tamo je bilo veoma teško  pronaći takvo jelo.

Gledajući brigu starijih za mlađe, petkom jasno određenu grupu djece koja pere rublje ili raspored za tuširanje, shvaćamo kako je naša zajednica jako dobro organizirana i živi u harmoniji u kojoj svatko zna svoje zadatke i na taj način pridonosi razvoju svoje velike obitelji.

Rođendan svetoga Shive

Za vrijeme našega boravka proslavili smo dva velika blagdana. Prvi blagdan bio je Rođendan svetoga Shive koji je bio 17. veljače po našemu kalendaru. Ceremoniji slavlja prisustvovali smo u glavnom hinduističkom hranu Pashupatinathu. Prema predaji, Pashupatinath je nastariji hram u Kathmanduu i mjesto gdje je bog Shiva postao Pashupati. tj. „Gospodar životinja“. 


Zanimljivost je da se toga dana legalno konzumira droga, a red za ulazak u Pashupati bio je dugačak kilometrima. Za vrijeme blagdana djeca nemaju školu, pa smo tu večer odlučili djecu odvesti u grad i sudjelovali na glazbenom festivalu. Kako je vrijeme odmicalo, postajali smo opušteniji, a djeca otvorenija:  barijere su  padale, a granice su se povećavale.

 


Nepal – Od vreve do nirvane (2.dio)


Happy Holi

Drugi veliki blagdan koji smo proslavili bio je hinduistički blagdan Happy Holi ili Festival boja. Indijski blagdan osim u Nepalu počeo se slaviti i u ostatku svijeta. Ove godine u Kathmanduu se slavio 4. ožujka, dok se u unutrašnjosti Nepala slavio 5. ožujka. Festival boja  slavi ljubav i dolazak proljeća, a slavi se na cestama gađanjem bojama i polijevanjem vodom.

Nismo imali previše izbora nego obući što stariju odjeću i pridružiti se gađanju i slavlju. Budući da smo stranci, bili smo dobar materijal za gađanje, a na cestama je sve bilo veselo, šareno i mokro. Zanimljivost je da u slavlju sudjeluju svi, a ne samo djeca.
 
Bhaktapur, Swayambhunath i Patan
 
Nakon upoznavanja Kathmandua vrijeme je bilo da upoznamo i okolicu. U prošlosti tri odvojena kraljevstva, danas Kathmandu, Bhaktapur i Patan  čine jedan grad – Kathmandu. Neorganizirani gradski prijevoz i prijašnja gubljenja s taksistima,  potaknula su nas  na avanturu i do Bhaktapura smo odlučili ići biciklima.  Posudili smo dječje bicikle iz sirotišta i krenuli prema Bhaktapuru. Ni bicikl se nije pokazao kao najbolje rješenje jer je put u jednome smjeru  trajao oko 1 30 sat, a putem nam je puknula pedala, nekoliko puta pao lanac, a imali smo problema i s volanom. 


Zaključujemo da je bicikliranje bio mali podvig i da ga nećemo tako brzo ponoviti. Dolaskom u Bhaktapur bicikle dajemo na popravak, a vrijeme koristimo za razgledavanje Durbar squarea. Sva tri grada imaju glavni trg koji se naziva Durbar squre, a onaj u Bhaktapuru nam se najviše dojmio svojom arhitekturom i veličinom.

Najzanimljiviji je Durbar square u Kathmanduu na kojem se nalazi hram živuće boginje Kumari. Velika je čast i slava obitelji da njihova djevojčica bude odabrana da postane Kumari. Djevojčica se odvaja od obitelji i živi s učiteljem. Pojavljuje se dva puta tijekom dana, a posjećuju ju vjernici i turisti. Nakon prve mjesečnice djevojčica se vraća u društvo jer je onečišćena i bira se nova živuća boginja. Nedaleko od Durbar squarea nalazi se i budistički hram Swayambhunath koji je poznat kao hram majmuna koji nesmetano žive u njegovoj okolici.

Do vrha i glavne stupe vodi strmo stubište od 365 stepenica. Patan je grad od velikog kulturnog i povijesnog značaja i jedan je od najvećih gradova u Nepalu. Svakako vrijedan posjete tijekom boravka u Kathmanduu.
 
Pokhara
 
Osim glavnoga grada i okolice želja nam je bila posjetiti i Pokharu. Drugi najveći grad u Nepalu i bazični kamp za planinare koji se spremaju na izlete ili ekspedicije na Himalaju. Pokhara je od Katmandu udaljena oko 200 km. Naizgled blizu u stvarnosti  je to bila sasvim drugačija priča. U zoru 1. ožujka smo krenuli na put u trajanju od 8 sati. Odlučili smo se za turistički bus koji je sigurniji i brži. Razmišljali smo koliko onda traje put lokalnim autobusom? 8 sati neasfaltiranom i krivudavom cestom umorni stižemo u Pokharu. Dočekala nas je kiša koja nas je pratila tijekom cijelog boravka. Pokhara je divno mjesto na Himalaji iznad koje se nalazi pet najviših vrhova na svijetu. 


Grad nad jezerom i brdom na suprotnoj strani divno je mjesto za odmaranje od živog Kathmandua. Drugi dan grad smo propješačili, jezero preveslali i popeli se na brdo da vidimo najviše vrhove, jezero i  grad kojem se nije nazirao kraj. S brda se pruža veličanstveni pogled na vrhove.  

Po povratku smo se zaustavili na otočiću koji se nalazio na sredini jezera da bismo posjetili hram. U Pokhari smo se zadržali tri dana, a ostale dane smo posjetili spilju i slapove.
 
Oproštaj
 
Nakon izleta u Pokharu vraćamo se u Kathmandu i nastavljamo s volontiranjem. Imali smo sreću što su sirotište tijekom našeg boravka posjetili voditelji sirotišta Australci majka  Sue i otac Ed. Saznali smo iz prve ruke zašto se netko odluči otvoriti sirotište i kako funkcionira briga o sirotištu. Naša se obitelj osim  Sue i Eda proširila  i s dvije nove volonterke, Sarom iz Austrije i Sanjom iz Hrvatske. Sada smo još intenzivnije organizirali izlete i edukativne večeri. 


Zadnjeg dana organiziramo oproštajnu zabavu, a za večeru naručujemo pizze. Djeca nas posebno iznenađuju crtežima naslikanim za nas, a iz Nepala ne možemo otići bez posebnog blagoslova dobivenog od glave kuće, majke Surimaye.

Opraštamo se i dogovaramo sljedeći susret. Teško da ćemo to brzo ostvariti, ali vjerujemo da će nas budućnost opet spojiti.
 
Povratak kući
 
Predzadnjeg dana slijedio je let i povratak kući. Misleći da nas u Nepalu više ništa ne može iznenaditi ostajemo iznenađeni neorganiziranošću na aerodromu. Na let dolazimo na vrijeme i strpljivo čekam ukrcaj. Shvaćamo da se ukrcaj vrši po principu tko prvi njegovo i da danas ipak nismo među sretnicima koji će odletjeti kući. 


Ni dan danas ne znamo kako su uspjeli prodati više karata nego što ima mjesta u avionu, ali to je Nepal i tamo je sve moguće.  Budući da smo jedan dan trebali čekati u Istanbulu na avion za Ljubljanu zaključujemo da ga je ljepše  provesti u Nepalu nego u Istanbulu na aerodromu. Glumimo nezadovoljstvo i dobivamo smještaj u jednom od najboljih hotela u Kathmandu i uživamo u našem posljednjem danu u Nepalu. U mjesec dana selili smo se nekoliko puta. Promijenili smo tri sobe u prvih nekoliko dana, živjeli s obitelji u predgrađu Kathmandua, bili smješteni u sobi bez tople vode u Pokhari, a na kraju odsjeli u luksuznom hotelu.

Ipak smo sretni i zadovolji jer smo imali priliku doživjeli Kathmandu na različite načine.
 
Zahvale
  
Na kraju, treba se vratiti na početak i prisjetiti se svih onih bez kojih se naše volontiranje i putovanje ne bi ostvarilo. Prvo zahvaljujemo Gradu Krku i Marini Punat d.o.o., koji su prepoznali naš projekt i omogućili nam novčana sredstva koja smo utrošili na djecu u sirotištu. Zahvaljujemo Kvarner Punat Trgovine d.o.o. i caffe baru Capri na donacijama koje smo uručili djeci prilikom dolaska. 


Hvala udrugama Plavi Anđeo i Knezovima Krčkim Frankopan čiji smo članovi. Velika hvala svim prijateljima, roditeljima koji su dali razne priloge za sirotište, bili podrška tijekom cijelog puta i vjerovali u nas.

Namaste!