Dugi niz godina čitam o majci Terezi, gledam filmove o njoj, čitam njezine citate, učim od nje. Iz godine u godinu.
Bilo je to još davno u vrijeme moje srednje škole kada sam počela besplatno raditi-volontirati, poklanjati svoje vrijeme, energiju, znanje nekome drugome, pomoći u nečemu i nekome, bez da išta tražim zauzvrat.
To je onda taj pravi osjećaj koji ne može ništa zamijeniti niti nadomjestiti.
Kada ništa ne uvjetujete ničim. Svaki puta do sada putujući u Indiju, a ovo mi je 4-ti put, rekla sam sama sebi: slijedeći puta kada idem ponovno, idem u Kalkutu, u Kuću Majke Tereze volontirati.
I evo me napokon ovdje. U Kući Majke Tereze. Nisam sigurna da ću vam uspjeti riječima prenjeti svoje osjećaje i sve što proživljavam ovdje jer to je uvijek najteže. Sažeti u rečenice i odabrati prave riječi kojima bih to opisala. To jednostavno treba doživjeti. No, pokušat ću.
Uvijek sam voljela na web stranici Plavi anđeo pisati citate Majke Tereze koja mi je bila veliki uzor. Smatram da svaki volonter uvijek može pridonjeti oceanu da bude veći pa makar samo s jednom kapi vode, koliko god mi mislili da je to samo jedna mala kap u oceanu. Ali nije. Gledajući sve ove ljude ovdje, ta mala kap može biti itekako velika za nekoga ako je iz srca.
Znam, mnogi će misliti i reći, ne treba ići tako daleko da bi se to spoznalo. To je istina, ja sam davno to spoznala, i Kalkuta može biti bilo gdje na kugli zemaljskoj ne samo ovdje, kao što i Afrika može biti isto tako, pa i u Hrvatskoj. Ali biti ovdje i uvjeriti se koliko su volonteri ovdje potrebni, koliko sestre misionarke ovdje daju sebe i kako daju sebe za druge, je sasvim nešto drugo. Zato sam i željela doći ovamo, volontirati i pomoći im koliko to mogu bar nakratko. Naravno da za doći ovdje treba puno odvažnosti i zato to nije za svakoga. Ja kažem da je to jednostavno poziv, misija. S druge strane, možda sam ja više trebala ovo, nego oni mene.
Svako jutro u 6 sati je sveta misa u Kući, nakon toga doručak i poslije njega molitva. Zatim počinju volonterski zadatci. Volonterski rad može biti veoma težak i to uvijek naglašavam svojim budućim volonterima udruge. Zato je poželjno povremeno uzeti pauzu i otići na dobar ručak u blizini i čaj. Takvih mjesta ima jako mnogo okolo kuće.
No,Kalkuta je ogroman milijunski grad, gdje je veliki kaos na ulicama i gdje mnogo siromašnih živi na ulici.
Za volontera je najvažnija kvalifikacija ovdje veliko srce za ljubav i spretne ruke za rad.
Četvrtkom volontere nema tko dočekati i napraviti registraciju jer to je dan za molitvu misionarki-dobrotvorki. Ja sam stigla u srijedu popodne i odmah drugi dan započela s volontiranjem bez registracije koja je bila tek u ponedeljak. Kratka orjentacija po odjelima za djecu, od grupe s hendikepiranom djecom, grupe najmanjih od 1-4 godine i grupe s većom djecom. Djeca su mi odmah potrčala u naručje, hvatala oko nogu, htjela u krilo, pokušavajući svatko za sebe privući moju pažnju. Djecu paze i čuvaju zaposlene osobe ovdje, kojih ima dovoljno, a pomažu im sestre misionarke i volonteri. Među hendikepiranom djecom svih dobi ima onih nepokretnih, do onih koji su gluhonijemi i slijepi. Sestre rade s njima razne pokrete, uče ih hodati, uče ih jesti, pomažu im prinjeti hranu ustima i masiraju one nepokretne. Nimalo lak posao.
Sva su djeca siročad, ostavljena ispred njihovih vrata i ne znaju za roditelje. Mnogi će misliti i reći kako i kod nas ima domova za nezbrinutu djecu i kako nije potrebno ići tako daleko, no, u svemu tome postoji ogromna razlika, jer ovdje sam odmah počela raditi, nisu potrebne nikakve pripreme, nitko me ne uči kako primiti i zagrliti dijete, niti jedan volonter ne prolazi nikakvu dugu proceduru oko prijave i svi su dobrodošli. Ta, zar trebam učiti kada sam odgojila svoje dvoje djece i imam unučicu od 3 godine.
Naravno, postoji i ovdje dnevni raspored kada djeca idu spavati, kada imaju doručak, snack, ručak, popodnevni odmor, školu, večeru. No, između toga sve ovisi o kreativnosti i snalažljivosti volontera. Za one najmlađe treba pripremiti krevetiće s mrežama protiv komaraca, mijenjati posteljinu, presvlačiti ih, nahraniti ih. Djece ima ukupno 41 u ovom trenutku.
Ona se nalaze u Dječjoj kući u istoj ulici u kojoj se nalazi i Mother House u kojoj je Majka Tereza boravila dugi niz godina i okupila na tisuće sestara misionarki koje su joj se priključile u njezinom radu pomaganja siromašnima i pružanju ljubavi za sve.
Rođena 26.8.1910. godine u albanskoj katoličkoj obitelji odmalena je s roditeljima i sestrama odlazila redovito na svete mise i imala sve čvršću vezu s Isusom kojem se molila. Već s 18 god. otišla je od kuće kako bi učila, postala sestra vođena jakim porivom da služi Isusu i pomaže siromašnima. Naročito je htjela da to bude u Indiji. Tako je prije dolaska u Bengal, u Kalkutu, boravila 2 mjeseca u Irskoj kako bi učila engleski jezik, a nakon toga krenula na dugo životno putovanje brodom preko Mediterana, Sueskog kanala, Crnog mora, do Indijskog oceana, i Kalkute. Za cijelo to vrijeme, slušala je svoje srce i Isusove poruke koje je dobivala te nije odustajala od toga, iako je prolazila kroz raznorazna iskušenja. Upravo ta njezina snaga koju je posjedovala uvijek me iznova fascinirala. Često mislimo da smo slabi, da neke situacije ne možemo podnjeti, niti izdržati, da je to za nas previše, no onda kada se nađemo u takvoj za nas bezizlaznoj situaciji, uvijek nađemo rješenje, izdržimo i krenemo dalje, još moćniji, još snažniji, s još većim iskustvom životnim i duhovnim.
Ovo govorim iz svog vlastitog iskustva koje sam prošla u životu. Kada sam mislila da neću izdržati, vratila sam se jača nego ikada ranije.
Majci Terezi su prijetili, pokušali je zaustaviti, dovodili je u mnoge teške situacije, ali je izdržala sve i uvijek ustajala još jača. Nakon što se njezina duša napokon vratila svom domu, 5.9.1997. god u 87 god života, njezino je tijelo dobilo svoj stalni boravak u kući gdje je provela pola svoga života kao i zadnje dane pred odlazak. Njezin grob je u malenoj kapelici u kojoj sestre misionarke redovito svako jutro u 6 sati imaju molitvu i svetu misu, nakon koje je skroman doručak za volontere.
Bila sam presretna što mogu svakodnevno tomu svemu prisustvovati i pokloniti se Majci Terezi. Za posjetitelje postoji točno određeno vrijeme u danu za posjete kapelici s grobnicom, muzeja i njezine male sobe u kojoj je radila i primala svoje sestre, davala savjete, blagoslove do zadnjeg trenutka.
Snimanje i fotografiranje svugdje ovdje je zabranjeno, kao i djece u Dječjoj kući, pa vas tako moram razočarati ako ste očekivali fotografije s ovog, za mene, posebnog mjesta.
Može se fotografirati za javnost, jedino grob Majke Tereze i kapelica. Posjetitelja ovdje nema mnogo tijekom dana, ima ih vrlo malo, vidjela sam jedan dan nekoliko japanaca, jedan dan manju grupu iz Kalifornije, i dnevno dođe nekoliko domaćih pokloniti se Majci Terezi.
Što se tiče volontera, očekivala sam mnogo više nego što sam zatekla, samo 1 vrlo mlada djevojka iz Kine (19) i 1 djevojka (20) iz Japana volontirale su u Kući s djecom. Došle su na 3 tjedna, no njihova komunikacija na engleskom svodila se na pisanje rečenica na mobitelu s prijevodom. U ostalim Kućama bilo je nešto volontera iz Južne Amerike, također Japanaca i iz Kine.
Prije nego što izađe na ulicu djevojka iz Japana obavezno stavi masku na lice i tek tada krene u bučne i natrpane ulice Kalkute.
Japanci to rade svugdje u svijetu pa i u Zagrebu sam ih viđala s maskama na licu. No, to je jako dobra navika, jer ovaj grad je zaista od jutra do navečer u dimnoj zavjesi od prašine koja se diže od toliko automobila na ulici, do ljudi kojih ima kao mrava.
Promet je toliko gust da je nemoguće prijeći 2 traka ulice ako ne prelazite na semaforu.
Većinu prometa čine taxi koji su svi u istoj boji i može ih se zaustaviti bilo gdje na ulici. Potrebno je obavezno reći da uključi taximetar, a start kreće od 25 rupija (oko 2,5kn), zaista jeftino. No, ako zaboravite to napomenuti onda vas na kraju vožnja može stajati mnogo više novaca nego što to stvarno vrijedi. Ja sam se vozila taxijem od zračne luke više od sat vremena za samo 270 rupija, znači oko 25 kn. Kalkuta je vrlo veliki milijunski grad i vrlo siromašan grad. No, u svakom trenutku sam se na ulici osjećala potpuno sigurno u bilo koje doba dana i noći i to u najsiromašnijem dijelu starog grada.
Ovdje nema krava na ulici, samo su gladni psi i mačke od životinja, no zato ljudi spavaju pored vrlo prometnih ulica, kupaju se na ulici usred dana grupno polijevajući se vodom i rade sve na ulici kuda prolaze pješaci, gdje se nalaze njihove male limene ili drvene radnje u kojima kuhaju i prodaju čaj i hranu na ulici, jede se sjedeći na podu, odnosno na zemlji. Od svih dosadašnjih mjesta i velikih i malih gradova po Indiji na mojim putovanjima, Kalkuta me se dojmila kao daleko najsiromašniji i najteži grad. Bijelaca ovdje na ulicama nema, danima nisam vidjela niti jednog iako sam mnogo pješačila okolnim ulicama kako bih što bolje doživjela grad. Vidjela sam ih samo nekoliko u posjeti Kući Majke Tereze. U blizini njezine kuće, u istoj ulici, nalazi se i prekrasna crkva sv Tereze Avilske u kojoj sam također bila jednom na misi i to na bengalskom jeziku. Bio je to za mene doživljaj kao i kada sam u Africi prvi puta bila na misi na swahili jeziku, zatim na lusoga, pa enegleskom.. No tamo su sv mise vesele i dugo traju za razliku ovdje gdje misa završi za pola sata u miru i tišini. Ljudi ima jako malo na misi, ali dođu i neke sestre misionarke.
Inače ovdje nitko ne zna gdje je Croatia (Kroejša), pa čak niti turisti iz Kalifornije s kojima sam razgovarala. No, kada sam sestrama rekla da je to republika ex Jugoslavije kojoj je pripadala i Makedonija gdje je rođena i Majka Tereza odmah su znale, pokazujući mi i objašnjavajući mi sve važno oko Majke Tereze i njihove službe. Sestre misionarke imaju svoje dnevne rituale i službe koje obavljaju svakodnevno.
Jutarnja misa u 6 sati je poseban doživljaj jer dođu i svi volonteri, a nakon toga u 7 sati je skroman volonterski doručak: masala čaj, banana i tost. Nakon toga volonteri odlaze svaki na svoj zadatak na nekoliko mjesta u gradu, ovisno o tome što tko radi i gdje, u kojoj Kući. Volontera ima iz Argentine, Japana, Kanade, Kine. Dok sam ja boravila i volontirala ovdje nije bilo nikoga iz Evrope osim mene nažalost. Nisam željela ulaziti u rad s hendikepiranom djecom jer sam smatrala da za to ipak nisam dovoljno stručna i htjela sam to prepustiti osobama koje su zaposlene za rad s njima. Iako sestre žele da volonteri rade s njima bez obzira na stručnost, pa makar da im puste glasnu glazbu i plešu im, što nepokretnu djecu jako razveseli i raduje.
Ja sam ipak nekako izabrala onu stariju grupu od 5-10 god za koje smatram da mogu s njima raditi.
Znala sam da se nalazim na pravom mjestu, točno tamo gdje trebam biti, znala sam da Univerzum za mene ima plan,i da me šalje stalno na neke nove zadatke, vjerujući kako sam dovoljno spremna obaviti ih. Ako On vjeruje u moju spremnost onda niti ja nemam razloga posumjnjati u to, već jednostavno slijediti ponizno put koji mi pokazuje. Zahvaljujem i molim se svakodnevno na tom putu kojim me vodi.
Kalkuta ima i metro, no za nas strance, pored toliko ljudi na ulici i natpisa po zidovima, teško je uočiti ulaze u metro stanice. Za razliku od New Delhija gdje sam se jako dobro snalazilau metrou. No, uvijek sam bila jedina bjelkinja u metrou jer zapadnjaci se voze rikšama i taksijima umjesto jeftinijih metroa. U metrou se čeka u redu na ulazak, muškarci ulaze u sve vagone, osim u prvi koji je rezerviran samo za žene. Metrom se voze uglavnom poslovni ljudi u odijelima, i za njih je to poput vožnje u našim taxijima. Gradskih autobusa ima toliko na prometnicama da ponekad jednostavno zakrče promet, a svi su uvijek puni kao sardine. Ljudi vise na vratima autobusa i voze se tako. Svi su iste boje, stari a i mnogi su razbijeni, ali to je ovdje normalno jer je vožnja doslovno za džabe za naš pojam.
Kalkuta također ima i gradski tramvaj koji je za razliku od autobusa kultiviraniji i nešto skuplji i kojim se pak voze oni nešto imućniji od siromašnih. I oni su pretrpani ali ne toliko koliko autobusi. Za mene je najljepše bilo pješačiti tim ulicama kada bih se vraćala iz Kuće Majke Tereze ili se voziti rikšom, gledati okolne male radnje u kojima se nalaze razne alatnice, prodavaonice raznoraznih dijelova za automobile, popravak cipela, izrada namještaja, otvorene kuhinje. I svi imaju prometa i svoje klijente. Usput sam u jednoj trgovini kupila kožne lagane sandale za ovakav štrapac za samo 270 rupija (oko 25kn) i jedne japanke za poklon kčerki.
Pored ulica hoda se po običnom zemljanom putu vlažnom od njihovog ritualnog dnevnog kupanja, prljavog od nabacanog smeća, prljavog od pobacane kuhane hrane u otvorenim kuhinjama ili bih prelazila preko onih koji spavaju tu gdje se prolazi. Vrlo malo sam snimala i fotografirala jer turista tu nema. I jednostavno nisam imala srca uperiti fotoaparat ili kameru u nekoga ili nešto, znajući da zadirem u njihovu privatnost. Iako se nalaze na ulici. Ali ulica je njihov dom, njihov krevet, njihova kupaonica, njihov stol za jelo. Kako onda objasniti nekome i odgovoriti na pitanje da kod nas u Lijepoj našoj nema takvog siromaštva i gladi kakvo sam se nagledala diljem cijele Indije i Afrike. Vjerujem da takva pitanja postavljaju ljudi koji nisu svojim očima to doživjeli. Kako možemo reći i uspoređivati da je kod nas siromaštvo i da se teško živi. Onaj tko je u par godina podignuo nekoliko kredita za dobar auto, vikendicu, veći stan, a nakon što je ostao bez posla više to nije u mogućnosti otplaćivati. Kakve to veze ima sa siromaštvom kada je dovoljno samo prodati taj auto,(kao što sam i ja svoj), prodati vikendicu u kojoj su ljudi ionako samo po 2 tjedna u godini, preseliti se u manji stan. No, naši ljudi su navikli na stalno gomilanje materijalnog i usput opterećivati druge kako im je teško. Zaboravljaju zahvaliti Bogu na tome što im je dao i što posjeduju.
Gledajući ovdje svakodnevno kako se ljudi mukotrpno trude zaraditi za život na razne načine na ulici ne tražeći niti moleći za novac, zaista sam stekla dojam kako naši ljudi kod nas očekuju od nekog drugog ili od države da im mora riješiti njihove probleme i da imaju pravo na sve besplatno.
Kada samo pogledam ove suhonjave muškarce na ulici, mokre od znoja na vrućini, prljavi, vuku dvokolicu i na njoj lijepo obučene dame ili muškarac u odijelu, kilometrima do odredišta. Rade to za takvu "siću" da im nije dovoljno niti za 1 obrok dnevno, a kamoli za cijelu obitelj.
Na toj dvokolici obično i dočekaju jutro, spavajući samo par sati, kako bi opet mogli nastaviti s vožnjom onih koji si to mogu priuštiti.
Gledajući to na ulicama, imala sam osjećaj kao da gledam neki prastari film o robovlasništvu.
Muškarci upregnu pojas oko struka i vuku dvokolicu, često vrlo teškim teretom nekog muškarca. Pritom moraju vrlo dobro poznavati pravila prometa i služiti se rukama umjesto trube i žmigavaca. I najmanja pogreška u tako gustom prometu automobila, taxija, autobusa, rikši, može ga koštati života, kao i osobe koju vuče. I tako cijeli dan, kilometre i kilometre. Umjesto da stane negdje, ispruži ruku i moli za koju rupiju, on mukotrpno i pošteno zarađuje.
Mogla bih vam ovako nabrajati i opisivati mnogo, mnogo toga što sam vidjela i proživjela ovdje i u ostatku Indije. Želim vam prenjeti dio toga kako bih vam barem malo dočarala težak i siromašan život ovih ljudi. Mnogi zapadnjaci koji dođu u Indiju često opisuju samo indijske rituale, načine na koje štuju i slave svoje Bogove ili se pak posvete opisivanju njihove hrane i prljavštine. No, kako mogu biti čisti kada žive na ulici sa životinjama, kravama, psima i mačkama. Kada nemaju svoj dom, svoju kuhinju, svoju kupaonicu, kao mi koji često pretjerujemo u tuširanju i korištenju raznih kemijskih preparata za tijelo. Robovanje navikama. Naravno da takav način života na ulicama povlači za sobom i razne bakterije i bolesti. Zato je njihov prosjek starosti oko 50 god.
Prljavštinu je u Indiji jednostavno nemoguće izbjeći jer tolika populacija ljudi ostavlja za sobom i gomilu prljavštine živeći na ulicama. Neasfaltirane uske ulice u starom siromašnom dijelu Kalkute, pune su prašine i smeća. Ta prašina ulazi mi u nos i usta jer ne nosim masku kao japanci. Nakon pola sata osjećam grebanje u grlu a nos je prepun, teško dišem. Ali želim to sve doživjeti i proživjeti.
Zadnji dan sam saznala da su ovdje u Kući i 2 sestre iz Hrvatske već 7 god u službi, no više nije bilo vremena potražiti ih i progovoriti s njima na hrvatskom jeziku koji mi je počeo jako nedostajati zadnjih dana kao i moja unučica.
Bilo mi je drago kada me sestra na odlasku pozdravila sa „Hvala“.
Kalkuta, 29.ožujka 2014.
Dragica Kopjar
