U takvim trenutcima jedino sam znala to da sam na pravom mjestu i da nisam došla ovamo bez razloga. Da ću na bilo koji način mojim povratkom u Hrvatsku pokušati prikupljati donacije i pomagati koliko ću moći. Znala sam već tada da ću dati sve od sebe da to radim, da ću uložiti svoje vrijeme, svoju energiju, svoj novac za druge. To sam jednostavno ja. Svaki dan trajao je jako dugo do kasno u večer kada je nakon večere trebalo još unjeti sve podatke u kompjutor, za svako dijete posebno. Odmah smo počeli kupovati dekice, madrace, školske uniforme, mreže za zaštitu od komaraca, hranu ponekim obiteljima. Vodili smo djecu u trgovine i kupovali im cipelice i sokne da nisu bosi. Tko bi mogao odoljeti tome. Mnoga su djeca bolovala od raznih bolesti ali nisu imali sredstava za liječnika, pa smi im omogučili i uplatili preglede te kupili lijekove. S djecom se vrlo brzo sprijateljiti, jednostavno se uvuku pod kožu, te je time na kraju odlazak bolniji. Dogovorila sam sve za dolazak naših volontera u budućnosti.
Tako je u protekloj godini nekoliko naših volonterki otišlo u Bugembe i vjerujem, vratilo se nazad s nekim novim spoznajama u životu, nekim novim razmišljanjima i pogledima na život. Afrika mnoge promijeni i mnogi joj se ponovno vraćaju nazad. Tko zna, možda će i neki od njih ponovo poći u neko doba nazad, u neko drugo mjesto, imajući sasvim neka drugačija očekivanja od onih koja su imali prvi puta pri odlasku. Večini nije lako priviknuti se na novu kulturu, na potpuno drugačiji način razmišljanja i komunikacije na kakav zapadnjaci nisu navikli, na suživot s domačinima. Zato svima predložim za početak mjesec dana volontiranja, ni duže, ni kraće, a tek ako netko želi ići ponovo može ostati puno duže. Volonteri borave u skromnim uvjetima, bez luksuza , često bez struje i vode, kakvi su kod nas nezamislivi. No, s druge strane, to je jedini način da osjete i prožive izvornu Afriku onakvu kakva jeste, koja se krije iza dobrih hotela i turističkih naselja s rajskim plažama kamo bi ih odvele turističke agencije. Na takvim turističkim putovanjima u hotelima s 5* nemoguće je otići u selo vidjeti kako ljudi žive, hraniti njih i životinje, obići lokalne škole i sirotišta, dobiti stvarnu sliku života djece. Volonteri žive i rade u mjestu, voze se lokalnim prijevozom i „boda-boda“, upoznaju se s lokalnim ljudima. Kod nas je nekima sve teže živjeti, barem tako misle, stalno se žale, no ništa nam ne manjka ako smo zdravi. Zato preporučam mnogima da pođu u Afriku i vide kako se djeca bore za šaku riže i posha, što su sve u stanju raditi da zarade za to, što sve žene rade da bi prehranile djecu, da nemaju zdravstveno osiguranje, da nemaju nikakvih socijalnih pomoći i raznih naknada ako ostanu bez posla, da na selu žene rađaju kod kuće, da pritom mnoge umiru, da su AID-som pogođene mnoge obitelji s djecom. Sve to ne možete znati dok ne odete i ne vidite to svojim očima koliko god vam mi koji smo bili pričali.
Pored svega toga oni imaju osmijeh na licu, sretni su i probleme rješavaju na svoj način. Žive često u jednoj maloj prostoriji, i do 20 članova obitelji, što djece, ujaka, stričeva, spavaju na podu jer nemaju kreveta, a ne bi ga ni imali gdje postaviti, bez pitke vode i struje. Kupaonice nemaju, tuševe nisu nikad vidjeli, već imaju vani na otvorenom što koriste svi u selu gdje se polijevaju vodom, nešto slično kao naše svlačionice po moru, samo što izgledaju kao da su 4 štapa omotali najlonom, a toalet je poljski s rupom u zemlji negdje daleko u selu kojeg koriste svi zajedno, za školjku ne znaju. I sama sam imala prilike iskusiti to. Kuhaju vani na dvorištu na malom kuhalu na ugljen ili drva. Kuha se uglavnom jedan obrok dnevno i to posho-kukuruzno brašno s vodom ili riža čista ili s malo umaka od povrča, te grah. Jedna vreća toga je dovoljna da prehrani obitelj za mjesec dana.
U centru Bugembea postoji tržnica, mnogi siromašni koji imaju kakav komad obradive zemlje prodaju rajčicu, mahune ili neko povrče ne bi li zaradili za djecu i njihovo školovanje. Prodaju svoje povrče dok njihova djeca gladuju. To me tako podsjeća na djetinjstvo kada je otac odlazio u Zagreb na tržnicu prodavati piceke, kokice, jaja, kesten i dr. da zaradi za moje i školovanje sestara, dok s druge strane mi djeca smo često ostajali gladni. Bugembe je poznat i po ribi tilapiji koju love u jezeru Viktorija, peku pored ulice i prodaju. Tako se mnoge obitelji bave ribarstvom i prehranjuju djecu.
Znate li da u Africi i diljem svijeta mnoga djeca moraju hodati i do 6 kilometara svaki dan do pitke vode, a i ta voda nije čista. Ima li kod nas takvih problema, a ljudi se žale, nezadovoljni su na sve, obijesni su preko mjere. Kažu da jedva preživljavaju, a ni blizu nemaju sličan život. Preporučujem im odlazak u Afriku po selima. Samo ne nikako turistički u skupim hotelima. Iako naravno, ovu predivnu zemlju treba obići nakon toga i vidjeti sve njezine prirodne ljepote, od nacionalnih parkova, jezera, plantaža čaja, kave, banana.
Uganda ima blizu 40 milijuna ljudi, od toga je oko 2,5 milijuna siročad, od čega je oko 1 milijun AIDS siročad. Više nego igdje drugdje, a preživljavaju od 1$ dnevno ako ga uspiju zaraditi. Mnogi ne mogu i gladni su danima. Uvjerena sam da su sva djeca rođena s jednakim potencijalima za život u budućnosti, no ova djeca nemaju mogućnost pohađati školu kako osnovnu tako i srednju, a o fakultetu mogu samo sanjati zbog izrazito siromašnog standarda u selima s hranom i stanovanjem. Većina obitelji rentaju te male sobice u kojima žive a mjesečni najam za 1 sobu otprilike iznosi oko 35 eura što si obiitelji nemogu priuštiti obzirom da ako imaju i neki povremeni posao, zarade mjesečno oko 30 eura. Kada ne plate, vlasnici ih izbace na ulicu te oni krenu dalje u potragu za novim smještajem pa se dosta često sele.
Moja vizija je upravo pomoći toj siromašnoj djeci u selima putem sponzora koji će im pomoći da idu u školu jer to je za njih jedino najvažnije, obrazovati se i kasnije pokušati zaposliti negdje te prehranjivati svoje obitelji. Vrlo je važno i to da sva djeca imaju osiguran 1 obrok dnevno, ali da to nije samo posho, već raznovrsnija hrana, grah, matoke, krumpir, mrkva i razno povrće i voće. Važno je i da spavaju na madracima i da se pokriju dekicom, koriste mrežu za prevenciju od malarije jer je malarija pored AIDS-a najveći ubojica u Ugandi i opčenito u Sub-Saharskoj Africi. Ljudi nemaju novaca za liječnika i test na malariju i često je prekasno za lijek za koji isto tako nemaju novac.
Pozivam vas sve da se uključite u borbu protiv siromaštva u Africi, pozovite svoje prijatelje, obitelj, možete donirati novac zajedno, a ne sami, možete biti sponsor nekom djetetu zajedno.
Pozivam školske razrede da se uključe u pomaganje, lokalne klubove ili neke druge klubove da se na bilo koji način uključe u pomoć bilo donacijom, bilo sponsorstvom djece, možete organizirati event i pokloniti zaradu za djecu u Bugembeu kojima želimo uljepšati život. Također radimo na još većoj povezanosti sponzora i djeteta.
Predlažem da iznos svoje mjesečne kave donirate za djecu, madrace, dekice, mreže, dajte za hranu za 1 obrok obitelji. Budite partner sa nekom školom iz Ugande i prikupljajte donacije za njih, možete donirati za kontejnere s čistom vodom za škole u Bugembeu, uključite svoju obitelj u pomoć nekoj obitelji u Bugembeu. Donirajte za novu kuću onu od blata ili cigle nekoj obitelji, donirajte za kupovinu jedne koze obitelji da djeca imaju mlijeko.
Dragica Kopjar
Zagreb, 5 sijećnja 2014.
