U svojoj prvoj jednomjesečnoj humanitarnoj misiji, boravila sam u sjevernom planinskom dijelu Kenije gdje su preljepe zelene plantaže kukuruza, čaja, kave, manga i banana, a poznate su dugotrajne suše kao i u cijeloj Africi, no mojim dolaskom počele su srećom svakodnevne kiše. Boravak i volontiranje u franjevačkoj misiji bili su korisno i nezaboravno iskustvo za cijeli moj život, koje je na neki način odredilo moj daljnji rad i put, a to je humanitarni rad, iako sam već i ranije kroz cijeli svoj život, a naročito tijekom školovanja radila humanitarno kroz razna volontiranja u društvenoj zajednici i nesebična pomaganja drugima.
Prije mog polaska u misiju u Afriku (ljeto 2011), raskinula sam dugogodišnji radni odnos jer već tada sam znala da ću po povratku u Hrvatsku raditi i pomagati onima kojima je to najpotrebnije, djeci. Tragedija koja se dogodila u mom životu prethodne godine, najveća kakva se može dogoditi jednoj majci, a to je tragična pogibija sina starog 23 godine, potvrdila je što trebam učiniti. Kako nakon takvog događaja raditi i dalje nešto što više nema isti smisao za mene kao prije? Nakon šoka i svega što sam proživljavala nakon toga, nisu me mogli zadržati ni dobro radno mjesto, ni dobra plaća u istom radnom odnosu, u nećemu što mi više apsolutno nije imalo smisla raditi u životu.
Trebalo mi je sasvim nešto drugo, nešto duhovno, nešto što ću raditi iz ljubavi i iz srca, a ne radi plaće. Nastojala sam svu svoju bol, tugu i patnju pretvarati u još veću ljubav prema drugima, a naročito prema djeci. I moj je sin pomagao drugima na svakom koraku i jednostavno sam nastavila tamo gdje je on stao. U trenucima najveće krize, njegova dobrota i ljubav izvlačili su me i davali mi snagu za dalje, dali mi snagu za odlazak u Afriku, te nakon povratka za osnivanje humanitarne udruge Plavi anđeo. U početku je to trebala biti Udruga obitelji stradalih na željeznici, jer to sam obećanje dala sinu da ću je pokrenuti, no još u Africi i nakon povratka iz Afrike shvatila sam da na ovaj način mogu dati puno više od sebe, da pomažem konkretno djeci i da sam to jednostavno ja.
Raskid radnog odnosa dao mi je konačno željenu slobodu da svoj službeni godišnji odmor po potrebi produžim u neslužbeni i ostanem u Africi koliko želim.
U Africi mi je bilo najdraže družiti se sa lokalnim stanovništvom i odlaziti u udaljena sela gdje žive najsiromašnije obitelji, obitelji sa mnogo djece, stari i bolesni. I sama sam odrasla na selu u siromašnoj obitelji sa dvjema sestrama. Svakodnevno sam obilazila razne obitelji, razgovarala s njima, donosila im hranu, obećala prikupljati financijsku pomoć kada se vratim u Hrvatsku. Njima zaista treba naša pomoć, a mi im možemo pomoći. Oni nas zovu i trebaju, samo ih trebamo ćuti. Žele da smo uz njih tamo gdje nitko ne dolazi i gdje pomoć ne stiže. Prekrasni su to ljudi, dragi i smireni, uvijek nasmijani, ne žale se na ništa, iako jako siromašni, a toliko bogati duhom. Često sam skrivala suze, nastojeći im ne pokazati koliko me se sve dojmilo jer oni se dostojanstveno nose sa svim tim siromaštvom i čini se za bolje ni ne znaju. Sa upraviteljem sam obišla i srednju školu, koja je stara 25 godina i treba preuređenje. Namještaj u učionicama je derutan, a zidovi vape za farbanjem.
Također sam za vrijeme svoje misije, sa meni dragim lokalnim ljudima, posjetila i izbjeglički kamp, najveći u tom dijelu Kenije, koji postoji oko 4 godine i u kojem u poderanim šatorima živi na stotine djece i ljudi u nenormalnim uvjetima, bez hrane i vode, struje, kanalizacije, a bolest se širi na sve strane. Znam da postoje ljudi velikog srca i da će mi pomoći svojim donacijama kupiti hranu i pomoći ljudima. U Africi je i ono malo novca, jako puno. Ako ću nahraniti i spasiti jedno dijete, napravila sam jako puno i u srcu ću biti radosna zbog toga kao da sam spasila sve.
Ogromna je to nepravda. Prirodni resursi su tako nepravilno raspoređeni. Statistike kažu da je 1% ljudi u svijetu toliko bogato da su bogatiji od polovice ostatka ljudi. Svake 3 i pol sekunde u svijetu 1 osoba umre od gladi, a od toga su ¾ djeca.
Moj put u humanitarnu misiju ovog ljeta sponzorirao je Diners Club koji je uplatio i donaciju od 10.000 eura za školovanje djece u misiji u Keniji. Od srca hvala Diners Clubu na sponzorstvu i donaciji.
Donacija od 10000 eur raspoređena je tako da će oko 18 najsiromašnije djece u srednjoj školi imati plaćeno školovanje za slijedeće 4 godine. Ta su djeca spašena siromaštva kod kuće jer u školi će imati tri obroka dnevno, odjeću, obuću i pribor za školu. Pomoć u hrani dobit će i dvije obitelji (obitelj sa 13 i obitelj sa 12 djece).
Mojim povratkom iz Afrike nisam ostala ravnodušna na sve što sam vidjela, već sam nakon samo 2 mjeseca registrirala Centar za humanitarni rad, volontiranje i pomoć djeci i siromašnima u zemlji i svijetu Plavi anđeo. Udruga i sam naziv udruge Plavi anđeo, sjećanje je na mog sina Dalibora koji mi svojom anđeoskom energijom stalno daje snagu i poticaj za dalje. Prva velika akcija i događanje udruge je humanitarno-prodajna izložba fotografija dječice koju sam fotografirala po selima i koja će se održati u prostorijama Češkog doma Šubićeva 20, 19 prosinca 2011. u 19 sati na večeri promocije Udruge. Izložba fotografija provlaćiti će se kroz sve naše daljnje projekte. Molim Vas da se uključite u ovu akciju i svojom donacijom pomognete djeci i siromašnima u Keniji. Omogućimo djeci Afrike bezbrižnije djetinjstvo za kakvo znaju naša djeca. Nakon akcije za djecu Kenije, krećemo sa projektima za pomoć djeci u Ugandi, sponzoriranjem djece i volontiranjem u Ugandi, te volontiranjem u nekim ostalim afričkim zemljama, a u Hrvatskoj pripremamo projekt i želimo pomoći djeci siromašnih samohranih majki, te djeci siromašnih mnogočlanih obitelji.
To znači da je moja slijedeća humanitarna misija Uganda nakon Nove godine.
Dragica Kopjar, 19.12.2011.
Ako želimo da ljudi čuju poruku ljubavi, moramo je poslati u svijet.
Da bi svjetiljka gorjela, moramo u nju dolijevati ulje. - Majka Tereza
