Odlazak u Busagazi

Osvanuo je prekrasan sunčani dan u Africi. Novi dan, a za nas novi zadatak i novi izazov, novi doživljaji koji se pamte. Danas nam je cilj Busagazi, otok na kojem je Dragica s Plavim anđelom ostavila trajni pečat koji ostaje zabilježen u povijesti ovog kraja. Sagradila je osnovnu školu u mjestu, koju nisu imali do tada. Naime, stara škola je od starosti i neodržavanja bila potpuno srušena u nevremenu. Dragica se potrudila da Plavi anđeo izgradi novu i uz nju, kao što već znate postavio spremnik za vodu do koje se ovdje teško dolazi.

Afrika ima neki poseban prirodni spoj u sebi koji je teško objasniti dok ga ne doživiš. Sve je nekako lijepo i pored tog siromaštva koje se očituje na svakom koraku. U bilo kojem okruženju prevagnuli bi osjećaji tuge, jer smo naviknuti da sreću čini samo posjedovanje i komfor, ali ovdje to nije tako. Jednostavno ta vedrina i skromnost tih ljudi koji su stalno u nekom pokretu ponesu i tebe i počinješ biti dio tog nekog svijeta laganih rješenja, odustajanja od nečega što sad ne možeš, jer na primjer nema struje, pa nema niti interneta ili netko kasni, jer mu vrijeme i užurbanost nije na prvom mjestu. I.....uvijek sve stigneš i uvijek su svi mirni i nema ljutnje. Nastavlja se dalje...
Tako smo i mi u ovaj prekrasni dan krenuli na Afrički način. Sa zakašnjenjem u polasku više od dva sata. Da vas ne ostavim do kraja u neznanju. Uspješno smo ga zaključili i ponijeli sa sobom predivne doživljaje sa predivnog otoka Busagazi na jezeru Viktorija usred Ugande u istočnom dijelu Afrike. Pred nama je bilo putovanje autom do pred otok, gdje nas je čekao naš koordinator Kayondo iz naše partnerske organizacije, koji sa svojom humanitarnom organizacijom MCODE surađuje s Plavim anđelom od svog osnutka.

Put kao i svako putovanje po Africi nikada ne možete predvidjeti koliko će trajati. Ovisi o tome da li je sunčano ili pada kiša, da li su na cestama radovi i da li prolazite kroz neki grad gdje možete naletiti na neku gužvu. Mi smo na ovom putu imali sreću. Sve je bilo nama na ruku. Sunčan dan, bez velikih radova i gužvi. Brže od očekivanog stigli smo do mjesta Lugazi gdje nas je čekao Kayondo. Baš kako je gore objašnjeno, na Afrički način...polako ili kako oni kažu pole pole... i sve stigneš bez stresa. Nakon susreta sa Kayondom, možemo reći, započela je neka idila tog mirnog i vegetacijom raskošnog predjela. Prekrasno zelenilo na sve strane, što je povezano sa jezerom, kućice od prirodnih materijala, zemlje i drveta, cigli koje su također pečene od te specifično crvene zemlje, slamnati krovovi. Idilično, na prvi pogled, iako to siromaštvo, kod nas Evropljana i ostalih iz drugih razvijenih dijelova svijeta pobudi osjećaj sažaljenja. Ako si možete priuštiti ovo što smo si mi mogli priuštiti, a to je da se približite tim ljudima i da s njima živite njihov život, makar na jedan dan, shvatite kako nema razloga za sažaljevanje. Samo jednostavno spojite svoju energiju s njihovom. Ako ste donijeli neki dar dajte im ga i oni ga rado prihvaćaju. Možda im to pomogne da osjete nešto od života koji im je nedokučiv, a oni će vama za uzvrat dati pozitivnu vibru s kojom vi oplemenite sebe i bar mali djelić toga ponesete i donesete tamo odakle ste došli. Tamo gdje fali, upravo ta prirodna i neinficirana razmjena emocija i vrijednosti. Kayondo i njegova energija ponijeli su nas i dalje se samo događalo. Cilj je bio obići sponzoriranu djecu, Petru, Anitu, Anet, Defne, Florens, Edrina.....neke samo u školi, a neke i u školi i doma, jer su mogli izaći iz škole na kratko i provesti neko vrijeme sa nama kod kuće da im uručimo darove koje su im poslali sponzori. Tu je bilo dirljivih trenutaka između djece i Dragice koja ih sve poznaje, jer je odabir djece predano radila sama i pripremala djecu za sponzoriranje. Prekrasan je osjećaj bio vidjeti ih zajedno u tom dirljivom susretu i osjetiti zadovoljstvo, jer su sva djeca opravdala očekivanja i odlična su u školi. Učitelji za njih mogu reći samo najbolje, a majke s ponosom pokazuju reporte, odnosno svjedodžbe o rezultatima iz prethodnih razdoblja. Na svakom sponzoriranom djetetu se vidi napredak i bolji standard od ostale djece.
Ta djeca su sretna jer su zahvaljujući nečijoj humanoj gesti dobila priliku da i iz ove sredine postignu nešto više, ostvare pravo i mogućnost na bolju zaradu, a samim time da pomognu članovima svoje obitelji i šire zajednice u kojoj odrastaju. Još ne znamo kako će se ova djeca ponašati, ali na primjerima naših koordinatora vidimo obrazac koji bi mogli naslijediit. I Neto i Kayondo su odrasli u teškim uvjetima, a sada su obojica mladi obrazovani ljudi vrlo cijenjeni u svojim zajednicama gdje humanitarnim radom otvaraju mogućnosti za više djece da se obrazuju i dobiju priliku za bolji život. O tome ćemo šire pisati u nekoj posebnoj priči o lokalnim humanitarcima na ovim prostorima, a sada se vratimo Busagaziju.

Obilazeći djecu i škole našoj Dragici su se otvarale nove ideje i novi poligoni za dalji rad. Ako je i pomislila kako neće nastaviti ovako naporno i dalje raditi kako je to do sada činila, teško je povjerovati nakon dodira koji je opet osjetila vraćajući se na stare staze na kojima je ostavila upečatljivi trag. Ona tu živi kroz tu djecu, kroz te objekte koje je sagradila, kroz ljude s kojima surađuje, oni su njezina druga obitelj. U povjerenju možemo reći da već vidimo zastavu Plavog anđela u nekoj budućnosti na jednom prekrasnom brijegu u školi Tukulu Umea koja hitno treba obnovu i pomoć. Ravnateljica ili Headteacher, kako su ovdje titulirani, osvojila je naše simpatije na prvi kontakt. Prekrasan primjer učitelja koji radi svoj posao s ljubavlju i predanošću. S dužnim poštovanjem prema nama koji pokušavamo pomoći djeci koja su uskraćena za obrazovanje predstavila nam je školu i način rada, dala sve potrebne detalje o povjesti škole, broju djece koja ju pohađaju i na rastanku nam poželjela uspjeh u našem pohodu, ponovni dolazak u njenu školu....razumjela je jako dobro našu reakciju i Dragičin osjećaj za pravo mjesto gdje treba pomoći. Ovo bi mogao biti potencijalni projekt, zajedno sa novim igralištem u ovoj i svim drugim školama diljem ovog regiona gdje djeca nemaju mjesto za igranje.

Uslijedio je put do Busagazija i naše škole. Usput smo svratili u još nekoliko škola gdje se Kayondo opustio i pokazao koliko je ovo njegov svijet i kako živi s ljudima. Njegov teranac poslužio je kao brži prijevoz za grupu mališana koji su za taj dan završili sa školom i sretni uskočili u prikolicu tracka koji Kayondo vozi. A to je tek postalo izazov. Uzbuđenje i vrisak djece koja su se truckala otraga po grbavom zemljanom putu je bila samo poziv. Prvo stajalište gdje je neko djete izašlo bilo je prilika da se pridružimo klinicima. Uslijedilo je neizbježno fotkanje. Svi samo žele fotografiju s vama. Život je lijep onoliko koliko si ga sam učiniš lijepim. O tome slušamo na mnogim, danas popularnim predavanjima na tematiku kako sam raditi na sebi. Mi smo to doživljavali na svakom slijedećem koraku koji smo ovdje napravili. Kad su djeca polagano napustila track jer su stigla do odredišta, usput su nam se pridružili mještani koji pješače do svojih domova. Kayondo bi samo stao kad ih vidi, a oni bi spretno uskočili. Zabavno im je bilo voziti se s nama. Čak su nam potvrdili da govore engleski, ali smo ubrzo shvatili da ipak ne razumiju što govorimo. Međutim, ništa nam nije smetalo da svi skupa ne skidamo osmjeh s lica i uživamo u strujanju vjetra i zrakama predivog afričkog sunca dok se zajedno vozimo, svako prema svome cilju. Srdačno pozdravljanje na rastanku, a mi nastavljamo dalje. Afrika je predivna. Zaključujemo da ovo nikako ne može biti zadnji put da smo tu. Zove nas ponovno. To znamo sigurno. Slijedeća stanica je Busagazi. Nekima prvi put, a Dragici prilika da obnovi emocije i doživljaje. Na cilju svi smo bili zatečeni uključujući i Dragicu. Kayondo je priredio iznenađenje. Uz školu koju je sagradila ona i Plavi anđeo ponosito stoje još dva prekrasna zdanja školske zgrade. Dragičinom uzbuđenju nije bilo kraja. Brzo je Kayondo morao objasniti da je nakon što je Plavi anđeo napravio školu ubrzo se pokrenula cijela zajednica što je privuklo druge humanitarce. Ovaj put su to prijatelji iz Islanda, čija je državna organizacija za pomoć nerazvijenim dijelovima svijeta pokrovitelj projekta za gradnju škola.
Vidjevši kako je ova škola pokrenula stanovništvo investirali su u gradnju novih objekata jer je ova škola puno većih kapaciteta zbog velikog broja djece koja prema njoj gravitiraju. Kayondo je ovo zatajio prije dolaska u školu jer je htio razveseliti i iznenaditi Dragicu. Suze radnosice zaiskrile su se u Dragičinim očima. Njen rad i projekt je bio poticaj za još više, što je značajno unaprijedilo život djece ovog regiona. Može li biti ljepši rezime cijele priče. Doček osoblja, slikanje ispred i unutar škole. Podsjećanje na pjesmicu koju su zajedno pjevale Dragica i Aleksandra s djecom dok je škola građena: Busagazi, our mother land, Busagazi, pearl of Africa. Podjela slatkiša i obaveznih olovaka kojih ovoj djeci uvijek treba i tuga prilikom rastanka obilježili su kraj našeg predivno provedenog dana u Busagaziju. Znali smo da je ovo rastanak samo za ovaj put. Sigurno ćemo se vratiti. Nesvjesno, spontatno, takvu poruku smo poslali u svemir i neminovno je da će se realizirati. Kada? Ne znamo. Ali zar je važno? Ovako nešto ako ti se dogodi uvijek je dobro došlo i sigurno je za neko dobro, osobno ili šire zajednice, kontinenta ili planeta.
 A samo to je važno, jer neka mala Florence ili neki mali Henry svakim tim događanjem dobije mogućnost da iskoristi i ostvari svoje potencijale. Šaljemo poruku u Hrvatsku, u svijet, neka dopre do ušiju svih onih koji ovo znaju slušati i mogu osjetiti.

Piše: Jasminka Džaferović, volonterka

Uganda, 3.10.2017.