Volontirajte, donirajte, sponzorirajte

Nakon misije u Keniji i osnivanja udruge Plavi anđeo, udruga je prikupila nešto donacija za djecu u franjevačkoj misiji. Nakon toga krenula sam u Ugandu u maleni siromašni grad Bugembe na jezeru Viktorija i započela svoju humanitarnu misiju. Cijeli dan je bio ispunjen, ustajanje u 7 ujutro i doručak, zatim odlazak u obližnju Osnovnu školu" Bugembe Blue" gdje sam s još dvoje volontera provodila svakodnevne intervjue s djecom koja imaju jednog ili nijednog roditelja. To bi trajalo do ručka, a poslije ručka vratili bi se ponovno u školu po tu istu djecu koju smo prijepodne intervjuirali, primili ih za ruku da nas vode svojim kućama i obiteljima u kojima žive. Pješačili bi ponekad kilometrima kao što sam to radila i u Keniji. U tim selima ne postoji kućni broj niti ulica. Ali dijete zna gdje živi.

Naslušali smo se svakodnevno raznih dječjih priča, od zlostavljanja od strane rođaka ili braće i sestara, do toga da danima nisu jela. Bili su to dani prepuni emocija, srca su nam se slamala, djeca su se otvorila nama i plakala, a mi smo trebali biti hrabri i ne pokazati naše emocije. Dolaskom u njihove domove uvjerili smo se kako preživljavaju, a kako su zapravo uza sve to smireni i sretni, bez zahtjeva za bilo čime. Glavna preokupacija im je hoće li danas imati obrok ili ne. A tek bake koje su ostale same s mnogo  unučadi jer su im roditelji umrli od AIDS-a. Oni nažalost ne mogu priuštiti si plaćanje školarine za djecu.

U takvim trenucima jedino sam znala da sam na pravom mjestu i da nisam došla ovamo bez razloga. Odlučila sam da ću mojim povratkom u Hrvatsku pokušati na bilo koji način prikupljati donacije i pomagati koliko ću moći. Znala sam već tada da ću dati sve od sebe da to radim, da ću uložiti svoje vrijeme, svoju energiju, svoj novac za druge. To sam jednostavno ja. Svaki dan trajao je jako dugo sve do kasno u večer kada je nakon večere trebalo još unijeti sve podatke u kompjutor, za svako dijete posebno.

Odmah smo počeli kupovati dekice, madrace, školske uniforme, mreže za zaštitu od komaraca, hranu ponekim obiteljima. Vodili smo djecu u trgovine i kupovali im cipelice i sokne da nisu bosi. Tko bi mogao odoljeti tome. Mnoga su djeca bolovala od raznih bolesti ali nisu imali sredstava za liječnika, pa smo im omogućili i uplatili preglede te kupili lijekove. S djecom se vrlo brzo sprijateljiti, jednostavno se uvuku pod kožu, te je time na kraju odlazak bolniji. Dogovorila sam sve za dolazak naših volontera u budućnosti.

Tako je u protekloj godini nekoliko naših volonterki otišlo u Bugembe i vjerujem, vratilo se nazad s nekim novim spoznajama u životu, nekim novim razmišljanjima i pogledima na život. Afrika mnoge promijeni i mnogi joj se ponovno vraćaju nazad. Tko zna, možda će i neki od njih ponovno poći u neko doba nazad, u neko drugo mjesto, imajući sasvim neka drugačija očekivanja od onih koja su imali prvi puta pri odlasku. Većini nije lako priviknuti se na novu kulturu, na potpuno drugačiji način razmišljanja i komunikacije na kakav zapadnjaci nisu navikli, te na suživot s domaćinima. Zato svima predložim za početak mjesec dana volontiranja, ni duže, ni kraće, a tek ako netko želi ići ponovo, tada može ostati puno duže. Volonteri borave u skromnim uvjetima, bez luksuza , često bez struje i vode, kakvi su kod nas nezamislivi. No, s druge strane, to je jedini način da osjete i prožive izvornu Afriku onakvu kakva jest, onu  koja se krije iza dobrih hotela i turističkih naselja s rajskim plažama kamo bi ih odvele turističke agencije. Na takvim turističkim putovanjima u hotelima s 5* nemoguće je otići u selo vidjeti kako ljudi žive, hraniti njih i životinje, obići lokalne škole i sirotišta, dobiti stvarnu sliku života djece. Volonteri žive i rade u mjestu, voze se lokalnim prijevozom i „boda-boda",te se upoznaju  s lokalnim ljudima.

 

Kod nas je nekima sve teže živjeti, barem tako misle; stalno se žale, no ništa nam ne manjka ako smo zdravi. Zato preporučam mnogima da pođu u Afriku i vide kako se djeca bore za šaku riže i posha, što su sve u stanju raditi da zarade za to, što sve žene rade da bi prehranile djecu, da nemaju zdravstveno osiguranje, da nemaju nikakvih socijalnih pomoći i raznih naknada ako ostanu bez posla, da na selu žene rađaju kod kuće, da pritom mnoge umiru, da su AIDS-om pogođene mnoge obitelji s djecom. Sve to ne možete znati dok ne odete i ne vidite to svojim očima koliko god vam pričali mi koji smo tamo bili .

Pored svega toga oni imaju osmijeh na licu, sretni su i probleme rješavaju na svoj način. Žive često u jednoj maloj prostoriji, i do 20 članova obitelji, što djece, ujaka i stričeva,te spavaju na podu jer nemaju kreveta (kojeg ne bi ni imali gdje postaviti) i bez pitke vode i struje. Kupaonice nemaju, tuševe nisu nikad vidjeli, već imaju vani na otvorenom mjesto gdje se svi u selu polijevaju vodom. To je nešto slično poput naših svlačionica na moru, samo što izgledaju kao da su 4 štapa omotali najlonom, a toalet je poljski s rupom u zemlji negdje daleko u selu i svi ga zajedno koriste ( za školjku ni ne znaju). I sama sam imala prilike iskusiti to. Kuhaju vani na dvorištu na malom kuhalu na ugljen ili drva. Kuha se uglavnom jedan obrok dnevno i to posho-kukuruzno brašno s vodom ili čista riža ili s malo umaka od povrća, te grah. Jedna vreća toga je dovoljna da prehrani obitelj za mjesec dana. U centru Bugembea postoji tržnica, mnogi siromašni koji imaju kakav komad obradive zemlje prodaju rajčicu, mahune ili neko povrće ne bi li zaradili za djecu i njihovo školovanje. Prodaju svoje povrće dok njihova djeca gladuju. To me tako podsjeća na djetinjstvo kada je otac odlazio u Zagreb na tržnicu prodavati piceke, kokice, jaja, kesten i dr. kako bi zaradio za školovanje sestara i mene, dok s druge strane mi djeca smo često ostajali gladni.

Bugembe je poznat i po ribi tilapiji koju love u jezeru Viktorija, te je peku i prodaju pored ulice. Tako se mnoge obitelji bave ribarstvom i prehranjuju djecu. Znate li da u Africi i diljem svijeta mnoga djeca moraju hodati i do 6 kilometara svaki dan do pitke vode koja nije čista? Ima li kod nas takvih problema? A ljudi se žale, nezadovoljni su na sve, obijesni  su preko mjere. Kažu da jedva preživljavaju a nemaju ni blizu sličan život. Preporučujem im obilazak  Afrike po selima. Samo ne nikako turistički u skupim hotelima. Iako naravno, ovu predivnu zemlju treba obići nakon toga i vidjeti sve njezine prirodne ljepote, od nacionalnih parkova, jezera, plantaža čaja, kave, banana.

 

Uganda ima blizu 40 milijuna ljudi, od toga je oko 2,5 milijuna siročad, od čega je oko 1 milijun AIDS siročad. Više nego igdje drugdje, a preživljavaju od 1$ dnevno ako ga uspiju zaraditi. Mnogi ne mogu zarađivati i gladni su danima. Uvjerena sam da su sva djeca rođena s jednakim potencijalima za život u budućnosti, no ova djeca nemaju mogućnost pohađati školu kako osnovnu tako i srednju, a o fakultetu mogu samo sanjati zbog izrazito siromašnog standarda u selima s hranom i stanovanjem. Većina obitelji iznajmljuju te male sobice u kojima žive a mjesečni najam za 1 sobu iznosi oko 35 eura što si obitelji ne mogu  priuštiti s obzirom da ako imaju i neki povremeni posao, zarade mjesečno oko 30 eura. Kada ne plate najam, vlasnici ih izbace na ulicu te oni krenu dalje u potragu za novim smještajem pa se često dosta i sele.

 

Moja vizija je upravo pomoći toj siromašnoj djeci u selima putem sponzora koji će im pomoći da idu u školu jer to je za njih ono najvažnije - obrazovati se i kasnije pokušati zaposliti negdje te zaradom prehranjivati svoje obitelji. Vrlo je važno i to da sva djeca imaju osiguran 1 obrok dnevno, ali da to nije samo posho, već raznovrsnija hrana, grah, matoke, krumpir, mrkva i razno povrće i voće. Važno je i da spavaju na madracima i da se pokriju dekicom, te koriste mrežu za prevenciju od malarije. Malarija je pored AIDS-a najveći ubojica u Ugandi i općenito u Sub-Saharskoj Africi. Ljudi nemaju novaca za liječnika i test na malariju i često je prekasno za lijek za koji isto tako nemaju novac.

Pozivam vas sve da se uključite u borbu protiv siromaštva u Africi. Pozovite svoje prijatelje i obitelj i možete zajedno donirati novce, a ne nužno sami.

Pozivam školske razrede da se uključe u pomaganje. Pozivam i lokalne klubove ili neke druge klubove da se na bilo koji način uključe u pomoć bilo donacijom , bilo sponzorstvom djece. Možete organizirati event i pokloniti zaradu za djecu u Bugembeu kojima želimo uljepšati život. Također radimo na još većoj povezanosti sponzora i djeteta.

Predlažem da iznos svoje mjesečne kave donirate za djecu, madrace, dekice, mreže i hranu za 1 obrok obitelji. Budite partner sa nekom školom iz Ugande i prikupljajte donacije za njih. Možete donirati za kontejnere s čistom vodom za škole u Bugembeu. Također uključite svoju obitelj koja će pomagati nekoj obitelji u Bugembeu. Donirajte nekoj obitelji za novu kuću od blata ili cigle, donirajte za kupovinu jedne koze obitelji kako bi djeca imala za mlijeko.

 

 

Dragica Kopjar

Zagreb, 5. siječnja 2014.

 

"Bog nije stvorio siromaštvo. Sami smo ga stvorili jer nismo spremni ništa dijeliti"-

Majka Tereza