Volonterska priča iz Indije

"Radim najbolje što mogu, bez želje za naplatom, kako bih pomogla drugima" Majka Tereza


Oduvijek sam voljela pomagati drugima i nekako bih rekla da mi je pojam volontiranja uvijek bio blizak. Još kao srednjoškolka sam imala plan završiti medicinu i otići volontirati u Afriku. Međutim, kako život u većini slučajeva piše neke svoje planove, tako sam i ja završila drugi fakultet i zaposlila se daleko od Afrike. Ipak, volontiranje je uvijek bilo tu negdje u mojim mislima i nekako sam znala da ću jednog dana ostvariti svoj plan.

Najprije sam krenula s prikupljanjem pomoći za nezbrinutu djecu. Bile su to male akcije u krugu prijatelja koje su iz godine u godinu rasle i širile se.

Zatim sam započela s volontiranjem u jednom zagrebačkom domu za nezbrinutu djecu s poteškoćama u razvoju. U tom sam domu osjetila što znači život bez roditelja, uz fizička i mentalna ograničenja, te koliko patnje i boli može biti sakupljeno u malim dječjim očima. Ali isto sam tako naučila da u tim malim srcima postoji nepresušni izvor nade i ljubavi koju nesebično dijele svima.

Indija umjesto Afrike

Za udrugu Plavi anđeo saznala sam preko interneta te sam odmah stupila u kontakt s predsjednicom udruge, Dragicom Kopjar. Moja želja da odem volontirati u Afriku polako se počela ostvarivati. I onda sam se, sasvim nenadano, nakon prezentacije udruge u KIC-u, odlučila za volontiranje u Indiji među tibetanskim izbjeglicama.

Bila je to impulzivna odluka na koju sam danas izuzetno ponosna. Ta me odluka odvela u svijet toliko različit od onoga na koji sam navikla, među ljude čija su razmišljanja uvelike promijenila i moj pogled na svijet.

U Indiju sam se zaputila zajedno s prijateljicom Tomislavom Papić u kolovozu 2013. godine. Odlučile smo volontirati tri tjedna u mjestu McLeod Ganj u kojem danas živi većina izbjeglica iz susjednog Tibeta  koja je ovdje izbjegla nakon kineske okupacije 1959. godine. Naime, svake godine u mjesto dolaze nove izbjeglice koje ne mogu podnijeti teror koji kineska vlast vrši nad pripadnicima njihovog naroda u Tibetu. U istom se mjestu nalazi sjedište i hram Dalai Lame, velikog čovjeka i mirotvorca koji je cijenjen ne samo među svojim tibetanskim narodom, već i diljem svijeta.

Već kod samog dolaska u  mjesto osjetila sam nesebično gostoprimstvo i ljubaznost tog poniznog naroda. Strpljenje i vjera u njihov povratak u slobodni Tibet koji oni pokazuju naprosto su zarazni. Iako s druge strane njihove borbe za neovisnost Tibeta stoji ogromna i moćna Kina, tibetanski narod vjeruje u svoju pobjedu. Pravda možda je spora, ali je dostižna. A tibetanski narod vjeruje u pravdu.

Kao prvi volonterski zadatak moja prijateljica Tomislava i ja dobile smo podučavanje tibetanske djevojke engleskom jeziku. Djevojka se zvala Samten Kyi (Samteki) i pohađala je engleski u školi. Međutim, kako su razredi bili veliki te se profesori u pravilu nisu imali vremena posvetiti svakom studentu ponaosob, Tomislava i ja smo pomagale Samten Kyi u izgovoru, pisanju zadaća te konverzaciji.

Mogla bih reći da je to bilo obostrano učenje jer smo kroz taj rad upoznale tibetansku kulturu iz prve ruke dok smo istovremeno našoj učenici pričale o običajima i tradiciji naše Hrvatske. Ubrzo smo zaključile kako je povijest i sudbina tibetanskog naroda uvelike slična našem hrvatskom i kako smo se i jedni i drugi borili za neovisnost od daleko nadmoćnijeg neprijatelja.

Tanjuri sreće

Nakon par dana boravka u McLeod Ganju, Tomislava i ja dobile smo i svoj drugi volonterski zadatak. Tomislava je počela raditi u jaslicama, a ja u pučkoj kuhinji. I dok smo tako svako jutro odlazile na svoje novo radno mjesto, poslije podne bismo nastavljale podučavati našu učenicu Samten Kyi.

Volontiranje u pučkoj kuhinji bilo je pravo osvježenje za mene. Upoznala sam se sa spremanjem tradicionalnih tibetanskih jela, ali isto tako i s namirnicama za koje do tada nikada nisam čula. Kuhinju je vodila mlada djevojka Tsering, također izbjeglica s Tibeta čije me kuhanje naprosto oduševilo. Tsering je u svako jelo unosila neku osobnu notu i ponosno isticala kako je to specijalitet koji dolazi iz "tog i tog" dijela Tibeta.
 
Najdivniji trenutak svakoga dana svakako je bilo dijeljenje hrane. Već oko 12:30 počeli bi dolaziti prvi korisnici pučke kuhinje te bi čekali do 13:15 kada je započinjao ručak. Čim bi se otvorile posude s hranom, svi bi pohrlili u dugačak red i čekali sa svojim zdjelicama na porciju ukusnog tibetanskog obroka.



Moje srce svakim je danom bilo sve punije ljubavi jer sam ovdje po prvi puta za svoj rad kao nagradu dobivala iskreni osmijeh i riječi hvale. Svaka je osoba za svoj obrok zahvaljivala kao da je na tanjuru dobila cijeli svijet.

Moć zahvalnosti

Prvi puta sam uistinu shvatila što znači zahvalnost i koliku moć ona ima u našim životima. I dok Tibetanci zahvaljuju na svakoj porciji hrane koja im je udijeljena, mi bismo svakako imali na čemu zahvaljivati jer živimo u svijetu izobilja. Dok se nama neke stvari poput pitke vode ili tople postelje podrazumijevaju, kod njih su luksuz. Zapadni svijet nudi mogućnost izbora koji je tibetanskom narodu stran. Pa ipak, ljubav i međusobno razumijevanje koje postoji među pripadnicima tog brdskog naroda uvelike nadmašuje i najveći altruizam sa zapada, te bismo stoga imali što naučiti od njih.

Moj boravak u tibetanskoj zajednici je uvelike promijenio moj pogled na život. Zahvaljujem na svakom danu koji je preda mnom, na svakom događaju koji me uči kako se nositi s poteškoćama, zahvaljujem na svakoj osobi koja uđe u moj život i koja mi donosi poruku koja mi je namijenjena, zahvaljujem na svojim bližnjima kojima svakim danom iskazujem svoju ljubav jer možda već sutra bude kasno.

Volontiranjem nisam pomogla samo drugima, pomogla sam i sebi. Otkrila sam u sebi nepresušno vrelo ljubavi prema sebi i drugima te sam postala svjesna moći zahvaljivanja. Naša učenica Sameten Kyi je jednom prilikom rekla Tomislavi i meni: "Vi ste sigurno bile jako dobre u prošlom životu jer vas je Bog nagradio. Danas imate svoju zemlju u kojoj možete prakticirati svoju kulturu, imate obitelj i prijatelje koji su uz vas, slobodne ste birati čime ćete se baviti i u kojoj ćete mjeri dozvoliti duhovnom i materijalnom svijetu da vas zaokupe. Mi to nemamo."

Sretna sam i ponosna što sam barem nakratko bila dijelom velike tibetanske izbjegličke obitelji.     


Morana Čunko