Posjet obitelji Zahirović

Bilo je kišno subotnje podne kada smo ja i volonterka krenule u posjet mnogočlanoj obitelji Zahirović u romsko naselje na zagrebačkoj Savici-Šanci. O njima sam naišla na članak u novinama još krajem prošle godine nekako u vrijeme kada sam i osnivala udrugu, krajem listopada i odmah me zainteresirala ta velika obitelj. Još u Africi posječujući takve velike obitelji pronalazila sam usporedbe sa romskim obiteljima kod nas čiji je životni standard izrazito nizak. Razmišljajući o tome kakvu udrugu želim osnovati, htjela sam da bude po nečemu jedinstvena i da se razlikuje od ostalih. Željela sam na isti način pomagati velikim afričikm obiteljima kao i velikim romskim obiteljima sa mnogo djece. Povezujući pomaganje afričkim i romskim obiteljima, udruga je postala jedinstvena i različita od ostalih koje postoje. Kako afričko, tako i romsko stanovništvo u Hrvatskoj ima smanjenu dostupnost zdravstvene zaštite, nisku razinu obrazovanja, stanovanje u vrlo lošim uvjetima, te nisku razinu zaposlenosti što sve doprinosi stalnoj marginalizaciji ove skupine stanovništva kao i njihovoj ovisnosti o socijalnoj, tj. društvenoj skrbi. Svima nama trebao bi biti cilj da to pokušamo ublažiti i pomoći velikim obiteljima poboljšanjem standarda i uključivanjem djece u obrazovanje i aktivnosti izvan škole čime su im osigurane jednake šanse, nediskriminacija, suzbijanje društvene marginaliziranosti i sl. 
Nazvala sam gospođu Zahirović da dolazimo u posjet, a ona je rekla da će nas čekati na Ferenčici u jednom supermarketu i povesti do njihovog doma  kako ne bi lutale tražeći ih po romskom naselju. Proteklih dana sijalo je sunce no danas je bilo oblačno i čim smo izašle van počela je kiša. Usput smo stale kod jednog marketa i kupile banane, naranče, jabuke i drugog voća za mališane, te krenule put Ferenčice.

U supermarketu u igraonici čekala nas je gospođa Mirsada(36) sa suprugom Rašidom(42), držeći u rukama najmlađu 11-mjesečnu kčerkicu Stelu sa 4-godišnjom Anelom. Bilo je već skoro 13 sati i nismo imale pojma da on još mora stići do 13,30 u obližnju pučku kuhinju po hranu za cijelu obitelj, pješice s kolicima. No, vratio se praznih kolica jer kuhinja se netom prije njegovog dolaska zatvorila. Bilo mi je žao i kasnije sam cijelo vrijeme razmišljala da li im je voće i malo slatkiša što smo donjele bilo dovoljno, dovoljno za 13-ero članu obitelj. Koliko hrane dnevno je potrebno da se prehrani tolika obitelj. Možete si uopće zamisliti da imate toliko djece i da sutra ne znate što biste im dali za jelo da ne osjećaju glad. Koliko sam se samo takvih obitelji nagledala po selima u Keniji. I baš zato sam mislila da me više ništa ne može iznenaditi po pitanju siromaštva no, ipak sam ostala iznenađena a i malo posramljena. Da, baš posramljena nad onim što sam vidjela. Kako je moguće da u našoj lijepoj Hrvatskoj koja je na pragu ulaska u Evropsku Uniju o kojoj si ovih dana svi uzimaju za pravo nešto pisati i razlagati po svim internetskim forumima i zatrpavati zidove facebooka, kako je moguće da samo par kilometara od centra metropole, da samo nekoliko tramvajskih stanica od centra metropole postoji takvo leglo štakora, miševa i raznih bolesti u kojima žive djeca. Žive na samo nekoliko kilometara udaljenosti od nečije vile, od nečijeg višeetažnog luksuzno uređenog stana, od nečijeg preskupog limenog ljubimca koji košta toliko koliko bi stajala izgradnja kučica tim ljudima. Tu žive obitelji koje nemaju na čemu spavati, kojima u baraku pada kiša, koje nemaju drva za ogrijev.
Toliko smo posljednjih godina slušali o pronevjerenom novcu hrvatskih političara koji leži negdje na računima stranih banaka. Oni i dalje žive u lijepoj našoj i imat će ogromne mirovine o kakvima mali ljudi mogu samo sanjati. Računam koliko bi hrane mogli kupiti tim novcem za gladnu djecu u ovom naselju i u svijetu. Nakon što sam se vratila iz Afrike, uvijek prije nego što odlučim nešto kupiti računam upravo to, koliko bih djece tim novcem nahranila. Koliko bih mogla kupiti koza u Africi da djeca imaju svaki dan friško mlijeko. Tada ostavim i ne kupim, radije ću kupiti hranu obiteljima poput ove. Pitam se, da li je netko od gradskih vlasti došao vidjeti ovo ovdje i da li je nešto poduzeo.

Stigavši u romsko naselje, kiša se malo smirila, tek na toliko da uspijem napraviti par snimaka mjesta gdje žive ove obitelji.U naselju nema normalnih kuća, već su to barake sastavljene od komada lima, cigle i raznoraznih materijala, kao i krov, a okolo toga sve je puno krpa, smeća, mačaka i pasa koji šire razne bolesti. I upravo zbog širenja bolesti, kako grad Zagreb može dopustiti da ti ljudi žive u takvim uvjetima, bez struje, vode, kanalizacije. Kako to da  Čistoća ne dolazi ovdje skupljat smeće već pušta da se kote štakori i miševi. Saznajem da im mnogi ljudi donose hranu i odjeću ali ono što bi njima promijenilo cijeli život na bolje je topli dom u nekom stanu ili kući. Ali nitko se ne želi time baviti. Posjetio ih je i jedan političar prije Božića, no ne da bi im donio hranu ili ponudio bilo kakvu pomoć već ih je došao pozvati da glasuju za njega. Kakve li ironije.

Ispred barake naslagana su drva u komadima, no kaže Mirsada, nema ih tko ispiliti jer piljenje košta 50 kn po metru, a tamo ima oko 5 metara drva što im je jedna studentska udruga poklonila, no nisu osigurali i piljenje. Odmah obečajemo to srediti i sutradan poslati nekoga da ispili drva, jer to košta samo 25o kn. Na trenutak mi je bilo žao što ih nisam još ranije posjetila. Ulazimo u baraku a unutra dva stara kauča i peć na drva. Srećom bilo je toplo i tu upoznajemo i drugu djecu, sinove  Kemala 20 g, Mehmeta 18g i Žaklinu 3g. Prekrasna djeca, mirna i tiha, draga i dobra, Antonija 6 g mi odmah sjeda u krilo i više se ne odvaja od mene. Njezine krupne smeđe oći gledaju me pogledom nevina djeteta i puno ljubavi. Shvaćam da su ta djeca okružena  toplinom i ljubavlju svakodnevno, da imaju topli obiteljski dom. Divim se njihovim roditeljima na odgoju u ovakvim okolnostima u kojima žive i opet se pokazalo da za ljubav u obitelji nisu potrebne dizajnerske haljine, cipele i torbe, vile s bazenom, ni prenemaganje, nego iskrena ljubav prema bližnjem svome. U ovoj obitelji toga ne nedostaje. Ova obitelj osvoji svakoga tko je upozna. Mirsada stavlja Stelu na prsa da je nahrani i ona odmah počinje zadovoljno sisati. Ostala djeca još su u školi pa ih ovaj puta nećemo upoznati, to su Silvija 15 g, Frančeska 12g, Frančesko 10g, Elizabeta 14g koji idu u 3 razred osnovne škole i Antonio 8g u prvi razred. Dogovaramo s njima da odmah krenemo u akciju prikupljanja sredstava za novi dom jer djeca to jednostavno zaslužuju, u školi su odlični učenici i zaslužuju stol za učenje, svoj krevet, kupaonicu, wc. Ukazujem im na to da je to dugotrajna akcija prikupljanja sredstava za topli dom i da trebaju biti strpljivi, ali da ne gube nadu.
Tražila sam račun troškova gradnje kuće pa da usporedimo što bi bilo jeftine, gradnja nečeg novog ili kupnja već gotovog objekta i čini mi se da je kupnja gotove kuće više isplativa. Osim ako dobijemo u donaciju kakvo zemljište blizu Zagreba.Tražimo manju kučicu u blizini kako djeca ne bi mjenjala školu jer su se ovdje odlično snašla. Nešto slično smo već pronašli ali tražimo i dalje. Opet vjerujem da ima dobrih ljudi koji žele pomoći i da će se naći sponzori koji će nam pomoći osigurati topli dom za ovu dragu obitelj. Na odlasku nas toplo ispraćaju te upućuju kako pronaći izlaz iz naselja.

Odlazim od još jedne velike obitelji ispunjena ljubavlju i toplinom koju su mi pružili u gostoprimstvu, na kakvo sam nailazila u afričkim obiteljima. Zahvalna sam Bogu što me prati, usmjerava i daje snagu na mom putu kojim sam krenula.

Dragica Kopjar
 
U Zagrebu, 20.01.2012.